Santosha: Kako pronaći unutarnji mir kad život krene krivo

Santosha (skt. संतोष saṃtoṣa) = zadovoljstvo, smirenost, prihvaćanje ili unutarnja radost

Imam jedan izazov. Prati me od jeseni prošle godine. Teško mi je samo BITI.

Ako imam slobodnu minutu – moram je nečim ispuniti. Ako nema konkretnog posla – moj um ga odmah izmisli.

Već mjesecima osjećam da mi mozak radi prekovremeno.

Najmanje tri, ponekad pet ili sedam projekata čeka da im se posvetim. Mandale. Čakre. Leptiri. Bojanke. Nove priče.
Svaki projekt zove: “Izaberi mene! Izaberi mene!” I gledaju me osuđujućim pogledima.
Svaki traži pažnju, a ja jurim između njih, stalno u svojoj glavi.

Ideje se samo gomilaju. Dolaze same od sebe. I ja ih vjerno bilježim na papiriće, u mobitel, radim skice…

No, dan ima samo 24 sata. A u ta 24 sata ne mogu raditi samo na njima.

Da se ne lažemo, zapravo i ne želim. Jer tu si i obitelj, kuća, redovan posao… I uživam u svima njima.

Kad mi se oslobodi poveći komad slobodnog vremena, posvetim se kreativnosti. I tada jednostavno nestanem. Zaboravim i na hranu. A kad se trebam vratiti, kao da me netko doslovno dovukao u ovu stvarnost iz paralelnog svemira. Vjerujem da nisam jedina.

Ironija je u tome sto se moja kreativna platforma zove Santosha Kreativ, a ja kao da sam zaglavila s druge strane zadovoljstva.

Kad nemam što konkretno za raditi (zapravo, vrlo je malo takvih trenutaka) ne dam svom tijelu ili umu da ovo stanje tek tako postoji. Imam potrebu odmah ga ispuniti nekom aktivnosti. Čak i ako je zapravo nepotrebna u tom trenutku, odnosno može se odraditi nekad kasnije (pr. preslagivanje boja i ostalih art materijala, prelistavam stare bilješke i sl.)
Ponekad zaglavim i u besmislenom doomscrolanju jer istražujem neke ideje.

Iako sam zapravo znala, ignorirala sam jednu činjenicu – moj veliki znak nesantoshe: ne mogu samo biti.

Prazan trenutak izazivao je nelagodu, tjeskobu. Kao da će se sve raspasti ako ne radim nešto korisno.

Mali preokret

Zapravo ovako je bilo donedavno. Početkom ove godine osvijestila sam jednu jednostavnu istinu: tjeskoba mi neće stvoriti više vremena. Neće mi pomoći završiti projekte. Neće mi pomoći biti bolja majka. Neće mi pomoći biti bolja umjetnica. Samo mi odmaže i iscrpljuje me.

Najbolje ideje u mom životu uvijek su nastajale iz mira i iz bivanja u trenutku.

Moram pohvaliti samu sebe, ali zadnjih mjesec dana vratila sam se santoshi. Nisam savršena u tome (ne moram ni biti), ali idem iz trenutka u trenutak, svjesno.

Kad uspijem organizirati dan i pronaći vrijeme za umjetnost, osjećam zahvalnost.  Jer Umjetnost je moj pokretač.

Ali isto tako, počela sam stvarno uživati i u malim trenucima: crtanje s klincima, kamenčići i cvjetići koje dobijem na putu iz vrtića, razgovor s mužem bez prekidanja LOL … ili kad sam nedavno ostala slučajno zaključana van vlastitog stana s najstarijim sinom – nije bilo ljutnje i sličnih emocija, već izvlačenje najboljeg u datoj situaciji i čisto uživanje u tom vremenu. Da stvar bude bolja, unatoč tom “gubitku vremena” uspjela sam započeti novi projekt. I sve to zato što sam situaciji dala pozitivan predznak i bivala u trenutku.

Opis zgode možete pričitati na sljedećem linku, a moj završeni nenadani projektić možete pogledati u shopu.

Osvijestila sam: Ne moram sve. Zapravo, ne moram ništa. Sama biram što želim i trebam. Mogu izabrati ono što me danas najviše zove. I to je promijenilo moju unutarnju dinamiku. Grč u želucu je nestao, a buka u glavi je tiša. A najčudnije od svega – svijet nije propao kad sam prestala juriti.

I tada sam počela učiti, iznova, što zapravo znači santosha.

Što je Santosha?

Riječ santosha dolazi iz sanskrta (skt. संतोष saṃtoṣa) – riječ „sam“ (potpuno) i „toṣa“ (zadovoljstvo) zajedno znače duboko unutarnje zadovoljstvo; radost i mir koji nisu uvjetovani vanjskim okolnostima.

U Patanjalijevim Yoga Sutrama, santosha je druga niyama, dio moralno-duhovnih smjernica koje nam pomažu kultivirati unutarnji mir.

Sutra 2.42 kaže:
„Santoṣādanuttamaḥ sukhalābhaḥ“ — „Iz zadovoljstva dolazi najuzvišenija sreća.“
Drugim riječima, najdublja sreća (sukha) ne dolazi iz onoga što imamo, nego iz našeg odnosa prema onome što imamo.

Santosha znači zadovoljstvo, prihvaćanje, mir s onim što je. U yogijskoj filozofiji, to je praksa koja nas uči da budemo sretni; ne zato što imamo više, nego zato što cijenimo ono što već imamo.

Ali kako je prakticirati u životu kad ti glava stalno bruji, a ruke žele raditi pet stvari odjednom?

Zašto je santosha danas važnija nego ikad?

U današnjem svijetu, punom distrakcija, usporedbi, društvenih mreža i potrošačkog mentaliteta, lako je upasti u zamku „Trebam više“. Uvijek postoji netko tko ima: više pratitelja, bolji projekt, savršeno uređeni studio — stalna potraga za vanjskom potvrdom.
Ali tu santosha djeluje kao protuteža. Ona nam donosi nekoliko važnih stvari:

1. Manje stresa
   Kad prihvatimo ono što jest, prestajemo se stalno boriti protiv stvarnosti i brinuti zbog onoga što nemamo.
2. Unutarnji mir
   Santosha nas uči neovisnosti od vanjskih uvjeta. Kad više nismo robovi želje i očekivanja, možemo se okrenuti unutarnjem, dubljem izvoru, postajemo mirniji iznutra. Tjeskoba se smanji, buka u glavi se stiša.
3. Više kreativnosti
   Kad ne jurimo stalno za rezultatima, kreativnost počinje disati.
   

Jedna formula koja meni pomaže

Zapravo, santosha je za mene oličenje Sergiove Formule za manifestiranje, ilitiga Slijedi svoju strast. Znate Sergia, autora projekta Manifestiranje obilja?

Na prvi pogled to zvuči paradoksalno. Kako nešto raditi bez očekivanja? Ali zapravo je vrlo blisko ideji santoshe.

Radiš ono što te zove, daješ najbolje od sebe u tom trenutku, ali ne pokušavaš kontrolirati ishod. Meni osobno ta ideja često pomogne vratiti se u ravnotežu.

Izazovi i zamke u praksi santoshe

Prakticirati zadovoljstvo nije uvijek lako — pogotovo ako ti je perfekcionizam ukorijenjen u krvnim žilama (kao kod mene).

Evo nekih čestih izazova:

• Pasivnost vs. stagnacija: ponekad ljudi pogrešno misle da santosha znači „ne raditi ništa“. No, zadovoljstvo ne znači odustajanje, već djelovanje bez unutarnjeg pritiska.
• Perfekcionizam: ako stalno čekaš „pravo vrijeme“ ili „savršeni uvjet“, projekt nikad ne počne – ili nikad ne završi.
• Vezanost na rezultat: kad stvaramo, često se uhvatimo u očekivanju da mora ispasti savršeno. Ali što ako si dopustimo prakticirati rad s više prihvaćanja i manje vezanosti?
• Nemir praznog trenutka: mnogi ljudi osjećaju nelagodu kad ništa ne rade. Tišina može biti zastrašujuća. U glavi može biti velika buka — želje, misli, strahovi, planovi — i bez svjesne prakse, teško ju je utišati.

Kako me perfekcionizam učio nesantoshi

Dopustite mi da se opet okrenem svojoj priči s početka. Moja kreativnost je dvostruka oštrica: Volim ideje. Toliko ih imam. Pred očima mi plešu mandale, leptiri, slike, male skulpture i nježne priče.

Ali perfekcionizam me kočio. Previše analize dovelo je do paralize. Nisam imala hrabrosti ni volje završiti. On je bio glavni “krivac”. Toliko ideja, toliko projekata – a mnogi još danas nisu dovršeni. Uvijek sam čekala pravi trenutak, idealan materijal, bolju inspiraciju… Ukratko, stalno u glavi, rijetko u akciji.

Istovremeno sam s djecom radila male kreativne projekte. I uživala sam u njima. Ali kasnije bi me počela peći savjest: “Zašto nisam završila svoj projekt?” Taj kaos u glavi – stalna potreba da ispunim svaki trenutak — bila je moj znak nesantoshe. Nisam mogla stajati u praznom prostoru bez da ga popunim.

Mama me jednom pitala: „Kad si posljednji put samo sjedila bez da radiš nešto?“ Nisam znala odgovor.

I onda se dogodila mala revolucija: shvatila sam da ne moram sve i sada. Mogu svaki dan odabrati i raditi samo ono što me najviše zove, i raditi na tome s potpunom pažnjom.

Mala osobna revolucija

Moja priča: perfekcionizam, kreativni kaos i učenje santoshe

Krenula sam raditi na jednom projektu s potpunom predanošću, ali bez grča: radim jer volim, a ne zato što moram dokazati nešto. Prihvatila sam nesavršenosti: trag prsta u glini, neujednačenu boju leptira, asimetrije u mandalama i čakrama. Sve to više nije mana — već moj rukopis.

S vremenom, grč u želucu je nestao, buka u glavi postajala je tiša. I što je najvažnije — kad ništa ne radim, više ne paničarm. To „ostati u miru“ postao je moj novi kreativni prostor. Vjerujem da je to bila najdublja lekcija santoshe: kreativnost i mir nisu kontradikcija — mogu koegzistirati.

Kako zbog perfekcionizma na kraju ne bi stvarala uopće, iako sam imala malo sobodnog vremena, odlučila sam na novu godinu svaki dan objaviti jedan Instagram story s nečim što sam taj dan stvorila. Bez iznimke. Nekad je to velika stvar, nekad samo mala skica, nekad jedan leptir od gline, nekad pola mandale, par poteza kistom…
Pravilo je jednostavno: svaki dan nešto.

Prošlo je više od 90 dana i znate što sam naučila/dobila? Sprijateljila sam se sa svojim perfekcionizmom. Iako ponekad idem s projekta na projekt bez da sam prethodni završila, ne grizem se jer slijedim ono što me zove i što mogu/želim u datom trenutku.

Male prakse koje mi pomažu njegovati santoshu

Kako se prakticira zadovoljstvo u svakodnevnom životu?

Santosha se ne događa odjednom. To je mala svakodnevna praksa.

Evo konkretnih vježbi koje sam probala — i koje meni pomažu svaki dan:
1. Jutarnja refleksija / namjera
Svaki dan započinjem s nekoliko minuta tišine. Dišem polako, duboko i svjesno. Postavim si pitanje: „Što me danas najviše zove?“ Ne “Što bi bilo najpametnije, što bi bilo najproduktivnije?” Nego: “Što me iskreno zove?”
2. Mini pauze tijekom dana
Nekoliko puta dnevno zastanem na minutu. Prestanem raditi, stavim ruke na srce ili trbuh, osjetim dah i samo si kažem: “U redu je. Mogu samo biti.”
3. Zahvalnost
Navečer se prisjetim malih stvari koje su mi uljepšale dan (npr. cvjetići koje je dijete ubralo putem iz vrtića, kamenčići koje sam dobila na poklon, leptiri u vrtu, šetnja uz potok). Te male stvari imaju nevjerojatnu moć vratiti nas u sadašnji trenutak. One posebne zapišem na papirić i ubacim u posebnu staklenku zahvalnosti koju smo izradili.
4. Rad na jednom projektu (većinu vremena)
Umjesto da jurim za svima, biram jedan projekt koji me najviše zove. Radim na njemu s puno pažnjom i prisutnošću, prihvaćajući nesavršenosti. Ipak, ako zapnem – ukoliko postoji period sušenja određenog projekta, a zove me drugi, dopuštam si prijeći na drugi. Bez grižnje savjesti.
5. Prihvaćanje nesavršenosti
Trag prsta u glini, neujednačena boja, krivi potez kistom… Nekad sam to smatrala greškom, sada ih svjesno promatram kao dio svoje umjetnosti. Vidim ih kao svoj rukopis.
6. Ravnoteža izmedju discipline i prihvaćanja
Prakticiram tapas: radim disciplinirano, ali ne forsiram savršenstvo. Ne kažem „Moram ovo završiti da budem dovoljno dobra“, već „Radim ovo jer volim i jer me uči“.

Zašto ovo radi

Kad prakticiram ove male navike, stvaram unutarnji mir. Nestaje stalna tjeskoba da „nešto moram“, a pojavljuje se sloboda da samo budem, da dišem, da stvaram s ljubavlju. To je santosha – ne stagnacija, nego kreativna snaga koja dolazi iz prihvaćanja i zadovoljstva trenutkom.

Izazovi koje još srećem (i kako ih svladavam)

• Kad se perfekcionizam vrati: Nekad me stara navika progoni — mislim da „moram još doraditi“, da nije dovoljno dobro. Tada si postavim pitanje: „Radim li ovo iz radosti ili iz straha?“
• Tjeskoba prazanog trenutka: Još mi je ponekad neugodno kad „ništa ne radim“. Učenjem malih pauza, tj. jednostavnim disanjem I bivanjem, gradim toleranciju na tišinu. Učim sjediti u toj tišini. Jer sam shvatila nešto važno: upravo tamo često nastaju najbolje ideje.
• Vezanost na rezultat: Kad započnem projekt, još se ponekad uhvatim u očekivanju da mora „ispasti odlično“. Onda se podsjetim: kreativnost je proces, ne natjecanje. Najveći uvidi mi dođu u nesavršenostima, tu učim, a ne kad sve ide glatko.
• Neizvjesnost: Kad radim odabrani projekt, ponekad se pitam: „Što ako to nije dovoljno? Što ako ne bude prihvaćeno?“ No, svjesno se prisjetim da ne znam budućnost – i to je dio spokojne kreativnosti.

Novi pogled na santoshu

Santosha nije destinacija — to je proces, putovanje. Za mene je to učenje da prihvatim sebe, u svim mojim slojevima: kreativnim, zabrinutim, nesigurnim, ali i nadahnutim. Moje srce sada zna da ne moram raditi sve; da mogu raditi jedno i duboko; da mogu stvarati i biti mirna, BITI SADA .

Da – živim s više projekata, ali ne žurim da ih završim – radim ih iz mjesta prihvaćanja. Zapravo, volim što imam “viška” ideja, da ih ne moram tražiti, čekati već mogu samo izabrati onu najprimamljiviju.

Kad se grč u želucu vrati, znam da je to znak da nisam u skladu sa sobom. Tada se vraćam praksi: dišem, učim birati, njegujem zahvalnost, prihvaćam nesavršenost – i odjednom harmonija. Santosha je moja kreativna snaga, moja radost i moj mir.

Dodatni resursi i praktični alati za svakodnevnu santoshu

Ako želite dublje istražiti santoshu, meni su pomogle ove knjige:
◦ Yoga Sutras of Patanjali – temeljni tekst yogijske filozofije
◦ The Heart of Yoga – T.K.V. Desikachar (odličan vodič za prakticiranje niyama, uključujući santoshu)

Od inspirativnih knjiga o kreativnosti često se vraćam:
◦ Velika magija – Elizabeth Gilbert
◦ James Norbury – sve, ali posebno Veliki Panda i Sićušni Zmaj

Mala ideja za kraj

Ako želite isprobati santoshu na vrlo praktičan način, probajte mali eksperiment.

Sljedećih 7 dana svaki dan napravite nešto kreativno. Ne mora biti veliko.

Može biti: crtež, kratka priča, mala mandala, fotografija nečega lijepog – nešto što budi strast prema životu u vama.

Važno je samo jedno: ne radite to da bude savršeno. Radite to da budete u trenutku.

Možda ćete se iznenaditi koliko radosti može stati u jedan mali trenutak.