Nisam htjela slikati. Nisam htjela pisati. A danas radim oboje.
Povratak umjetnosti Sve je počelo s jednom slikom koju nisam htjela naslikati…
Postoje trenuci kad misliš da biraš svoj put. Postoje i oni kad tek kasnije shvatiš da je put cijelo vrijeme birao tebe.
Kao mala sam stalno crtala. Meni je to bilo normalno, kao disanje.
I jednako sam sigurno govorila da ću jednog dana biti umjetnica. (Zapravo, već sam tada bila umjetnica, oduvijek jesam.)
Onda su došli tuđi glasovi: “Od toga nema kruha.”, “Bavi se nečim ozbiljnijim.”, “To je gubitak vremena.” – i ja sam im povjerovala.
Ne odjednom nego malo po malo. Voljela sam strane jezike i upisala školu koja me zanimala. Ali umjesto kista u ruci, sve više sam držala udžbenike. Sve dok na kraju nisam zaboravila da je umjetnost uopće bila dio mene.
Srednja škola. Fakultet. Ništa.
Prošlo je gotovo devet godina u kojima kist više nisam ni držala u ruci.
Sadržaj
Prvi pomak (koji uopće nisam shvatila ozbiljno)
Fast forward još 5 godina (2014.) – upisala sam školu za učitelja joge.
U sklopu škole, na chakra art radionici, dobili smo zadatak da nasumično izvučemo čakru koju ćemo slikati.
Ja sam izvukla Svadhisthanu — čakru kreativnosti.
Točno se sjećam svoje reakcije: “Narančasta i plava? To mi uopće ne ide zajedno.”
I iskreno — narančasta mi je bila jedna od najmanje dragih boja. Danas mi je to skoro smiješno. Ali tada, to je bio otpor. Tih, ali jasan.
I ne, u tom trenutku nisam imala nikakav “aha” moment. Nisam mislila da se nešto veliko događa.
To je bila samo radionica. Jedna slika i jedna ja koja još uvijek nije bila svjesna koliko je daleko od sebe otišla.
Kad tijelo kaže “dosta”
Nedugo nakon te radionice sam imala operaciju krajnika. Oporavak nije bio lagan. Bolovi su bili konstantni i neizdrživi; najjače tablete nisu radile svoj posao. Iscrpilo me do mjere da više nisam znala što napraviti.
I onda — iz očaja, više nego iz neke velike ideje — uzela sam prazno platno.
Grlo je peta čakra pa sam odlučila slikati petu čakru. Bez očekivanja i bez plana. Evo ni danas zapravo ne znam što me u tom trenutku potaknulo da uzmem kist u ruke.
No dok sam slikala, dogodilo se nešto što ne mogu racionalno objasniti.
Bolovi su se počeli smanjivati. Ne odjednom, ali dovoljno da primijetim. Dovoljno da nastavim sa slikanjem. (Fokus radi čuda.)
Od skice do gotove slike trebalo mi je možda 2–3 sata.
U stanju u kojem prije toga nisam mogla normalno funkcionirati.
To nije bilo “čudo”, ali nije bilo ni slučajno. Zapravo, bilo je nešto između.
Kad se vrata jednom otvore
U danima koji su slijedili, još uvijek na bolovanju, nastavila sam slikati čakre.
Jednu po jednu. Dok na kraju pred sobom nisam imala cijeli set.
Cijeli čakra stup nastao bez strategije, bez cilja, bez ideje što će to postati.
Samo sam slijedila ono nešto što me vodilo, iako toga tada nisam bila svjesna.
Ironija koju tada nisam vidjela
Nekoliko mjeseci kasnije bila sam na radionici Atma Karake.
Moja Atma Karaka je Merkur. Jedna od karakteristika koja se tamo spominjala bila je pisanje. Sjećam se svoje reakcije: “To uopće nisam ja.” I bila sam potpuno uvjerena u to.
Da, bila sam knjiški moljac, Čitala sam sve što mi dođe pod ruku.
Ali pisanje? – nije mi padalo na pamet.
Deset godina kasnije – imam objavljenu knjigu.
Koju sam napisala i ilustrirala. I to na temu čakri. LOL
Ako te zanima kako je ta priča završila — odnosno tek počela — možeš zaviriti u knjigu OVDJE.
Ono što danas vidim, a tada nisam
Dugo sam mislila da sam se udaljila od umjetnosti, ali zapravo sam je samo ignorirala.
Ignorirala sam ono što mi je bilo prirodno jer su tuđi glasovi bili glasniji od mog.
Zanimljivo je i ovo — prve dvije čakre koje su se “pojavile” u mom životu bile su druga i peta. Kreativnost. Izražavanje.
Tada to nisam znala, ali danas mi ima savršenog smisla. Kao da je put već bio tamo. Samo sam trebala zakoračiti na njega i slušati.
Osobno iskustvo s Teacher Traininga
Tada to nisam vidjela ovako jasno, ali dok sam nedavno tražila stare materijale, pronašla sam svoj završni rad s yoga teacher treninga.
I dio koji me zaustavio:
“Yoga je postala ogledalo mene same koje mi svakog trenutka pokazuje tko sam ja zaista, bez ikakvih maski. (…) Sada se osjećam lakše te uživam u svojoj šalici čaja (ne želim se okrenuti i shvatiti da je šalica prazna, a ja sam propustila okus i arome čaja). (…) Živim sada i ovdje, ne jučer, ne sutra i ne tamo. Svaki dan upoznajem sebe sve više.”
Čitam to danas… i imam osjećaj kao da to nije pisala ista osoba. A zapravo — bila sam bliže sebi nego što sam mislila. Samo to tada još nisam znala prepoznati.
Ako ćeš nešto iz ove priče ponijeti sa sobom, neka bude ovo
Ne moraš sve razumjeti odmah. Ne moraš znati zašto te nešto vuče. Ni kamo će te odvesti.
Ali postoji trenutak kad osjetiš da trebaš stati i poslušati. Ne buku izvana, nego onaj tihi glas iznutra koji ne želi utihnuti, onaj glas koji ti ne da mira.
Možeš ga ignorirati godinama. Možeš ga utišati tuđim mišljenjima. Ali on će naći način da nadglasa sve ostale, kad tad. I to točno u trenutku kad si spremna čuti ga.
I tada više nema smisla praviti se da ga ne čuješ.
Za kraj
Iako je moj put umjetnika spor — ili barem spor onako kako ga svijet voli mjeriti — više se ne libim nazvati sebe umjetnicom.
Zapravo, moj put nije spor, samo više ne žurim biti netko drugi. Jer ja jesam to što jesam i to je dovoljno.
Ja jesam umjetnica.
Ne zato što sam naslikala “dovoljno” slika.
Ne zato što sam ih prodala “dovoljno”.
Ne zato što sam ispunila nečije tuđe kriterije.
Nego zato što sam prestala ignorirati ono što jesam.
Sve ostalo je samo buka.
Moj put možda nije brz i nije linearan.
I sigurno nije savršen.
Ali je moj.